Please baby don't...
Njihova: "Volim te.." i moja ćutanja.
Moja "Žao mi je.." i njhova ćutanja.
Dokle tako? Ne znam.
Ne znam kada će me proći ovo osećanje. Nije to ni ravnodušnost. Ni povređenost. Znam da nije. Znam da mi je stalo, ali očigledno ne dovoljno.
Znam da mi je zaista žao kad nekog povredim. Niko ne zaslužuje da bude povređen. Da oseća bol. Pogotovo ne takvu.
Dozvoliti nekome da se zaljubi, da zavoli, a znati da nisi spreman da uzvratiš isto... Okrutno. Znam da jeste. Ne ponosim se time što radim. Niti sam ikada želela da ikoga povredim, ali nekad nemam izbora.
Zapravo imam. Imam izbora. Mogu da održim vezu. Mogu da se posvetim nekome. Da uzvratim ljubav. Mogu da volim.
Ali ne mogu da podnesem da budem voljena.
Zato što znam kakva sam. Zato što znam da ne želim da se skrasim još uvek.
Lakše se nosim sa tim da mi neko nedostaje, nego da me nešto ograničava.
Lakše se nosim sa tim da volim nekoga ko ne oseća isto prema meni, nego da budem voljena od strane nekog prema kome ja ne osećam isto.
Nisam planirala da stupim u vezu, ali desilo se. Posle 2 godine prolaznih veza. Veza na veče. Na noć. Koje ne potraju ni do prvog jutra.
Jednostavno to je bilo ono što sam želela. Što i dalje želim. Da se provodim. Da se zezam. Da radim ono što želim kada to želim.
Hiljadu puta sam napravila grešku vodeći svoj život tako, ali mi ni jedne nije žao.
Žao mi je ljudi koji su zbog tih greška ispaštali. Koji možda i dalje ispaštaju. Njih mi je žao. Ipak ni jednom od njih ne dugujem ni jedno izvini, jer sam ga izrekla svih hiljadu puta.
I možda su mi se osećanja ugasila, ali savest nije. Ne želim nikoga da iskoristim radi svojih prohteva. Radi svojih poroka. Mada nekad mi se to ipak desi.
Neke stvari je bolje prekinuti na početku, koliko god da je teško. Što više odužavam to "žao mi je", drugi će više patiti.
U pravu su, jesam okrutna, ali mi nije svejedno kad moram takva da budem.
Moram da povredim na početku da taj bol ne bi bio veći na kraju. Moram. Još uvek nisam spremna da se skrasim. Još uvek to ne želim.
Žao mi je...